Bijela džamija
1969, VisokoA+U
(Japan), No.209, str.ge 19, februar 1988.
Polulopta izvorne kupole postavljena je na kubičnu osnovu, ali to se tumači kao kvadratni tlocrt iz kojeg se uzdižu ravnine piramide, postupno se pretapajući u kontinuirani, stožast oblik. Tako stvoreni logički hibrid se zatim dekonstruira, i vodoravno i okomito. Ovo je ulomak, ali generički ulomak, koji je dalje slojevit, tako da se središnji korpus (usp. Sveta Sofija) reproducira pozivanjem na suglasje u nizu manjih, identičnih domicilnih oblika.
Tako je stvorena kalota velike plastične vitalnosti, dinamički nagnuta prema jugoistoku (u smjeru Meke, a time i molitve). Svih pet domicilnih oblika su, i danju i noću, izvori svjetlosti za prostor smješten u zemlji a bez otvora na bočnim zidovima. U skladu s tim, podnožje džamije utonulo je u zemlju do nivoa jednog kata kako bi se spuštanje pod zemlju u mrak suprotstavilo zapanjujućem prostoru vertikalne orijentacije, blistavom iz zenita. Prirodno dnevno svjetlo nadopunjuje se umjetnom svjetlošću reflektora. To svjetlo zahvaća apstraktna bjelina svih unutarnjih površina čiji je ukupni dojam istodobno estetska i uzvišena apoteoza svjetlosti.