Ruža

Ruža u oluji, Zlatko Ugljen

Mile Stojić, 2011.

Ako je točna Goetheova misao da je arhitektura okamenjena glazba, djelo Zlatka Ugljena moglo bi se predstaviti jednom simfonijom svjetlosti, sklada Orijenta i Mediterana, klasičnog naslijeđa, te osebujne prirode, zelene rijeke i radosnog lijeta galeba. Slijedeći tragove predačkih drvenih koliba i trajnih kamenih mramorova, on je ostvario, već smo naveli riječi slovenskog kunsthistoričara Stane Bernika, jednu arhitekturu postojanosti, umjetnički opus kakva nema u modernoj europskoj arhitekturi. Razgledajući monografiju njegovih djela koju je sastavio Bernik, jedan bečki arhitekt rekao mi je da je Ugljen kojim slučajem Ružu izgradio u Beču, tom objektu bi danas stizale rijeke arhitektonskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Tko je ikad, bilo da je vjernik ili agnostik, stajao u “lebdećoj” crkvici sv. Pavla u Sarajevu ili u visočkoj Bijeloj džamiji – shvatit će da postoji veći i svjetliji život od ovoga koji smo prisiljeni živjeti u ovoj našoj kainovskoj dolini suza; pojmit će da postoje ljudi koje nismo ni po čemu zaslužili, a koji su nam darovali najuzvišenije darove vijeka. Zbog toga sam pisao da je njihova tuga velika – jer su stvarali ljepotu onima kojima nije suđena.